Tamara je autorica popularnog bloga What’s for dessert koji nas već godinama uveseljama odličnim receptima za torte i kolače! Iako je blog prvobitno zamišljen isključivo za objavu slatkih recepata, što se može iščitati iz naziva bloga, s vremenom je Tamara počela objavljivati i slane recepte! Za njene prve slastičarske korake zaslužan je tata od koga je na poklon dobila kuharicu. Tamara je iz kuharice isprobala ni više ni manje nego – sve recepte! Vrlo pohvalno!
Osim što voli peći torte i kolače, Tamara svoje slobodno vrijeme rado provodi u prirodi, osobito u planinama! U nastavku pročitajte naš cijeli razgovor s Tamarom!
Bacimo li pogled na tvoj Instagram profil, vidjet ćemo da osim kuhanja imaš još jednu ljubav – planinarenje. Koliko često provodiš vrijeme u prirodi i kamo najčešće odlaziš?
Oduvijek šećem i volim prirodu pa se planinarenje jednostavno nametnulo kao fizička aktivnost s kojom se želim aktivno baviti. Svaki slobodan vikend volim provesti u prirodi. Volim vrhove iznad 2000 m, kojima Slovenija obiluje, tako da najčešće planinarim po Sloveniji.
Razmišljaš li o kolačima i receptima dok si na nekom putovanju ili je to za tebe totalni odmor od svakodnevice?
Na turističkim putovanjima volim isprobati lokalna jela, kupiti poneku kuharicu kao suvenir te obavezno saznati koja su jela i slastice karakteristični za područje u kojem se nalazim. Kad planinarim, moje su misli prazne i u potpunosti uživam u prirodi.
Čime se baviš kada nisi u kuhinji ili na putu?
Radim (hi, hi), šalim se! Imam još puno zanimacija mimo posla i ovih navedenih u pitanju. U slobodno vrijeme čitam knjige, vrtlarim, odlazim na nogometne utakmice, … Tu je naravno i druženje s prijateljima, šoping i ljenčarenje.
Kada bi morala, bi li mogla odabrati što ti je draže – planinarenje ili pečnje torti i kolača?
Hm… teško pitanje. Kolač mogu složiti i u par minuta i u bilo koje doba dana i noći, dok je planinarenje aktivnost koja zahtijeva više vremena, a ponekad ju zbog sigurnosnih razloga treba odgoditi. Nekako sam našla kompromis između te dvije ljubavi pa pečem kolače kad ne mogu na planinarenje.
Reci nam molim te nešto o svojim počecima u svijetu slastica, od koga si naučila peći kolače te okuda ideja da pokreneš svoj blog.
Za moje prve slastičarske korake zaslužan je tata, koji mi je poklonio kuharicu Mire Vučetić “Ja sam mala kuharica”. Iz te sam kuharice isprobala sve recepte. Nakon toga je uslijedilo isprobavanje recepata iz mamine tekice, od koje sam naučila kako se radi prhko i dizano tijesto.
Ideja za pokretanje bloga je došla sasvim spontano. U to sam vrijeme redovito izmjenjivala i komentirala recepte po forumima. Jednog jutra sam se probudila i shvatila da je došlo vrijeme da stvorim svoj kutak na kojem ću objavljivati isprobane recepte.
Odakle ti ideje za sve tvoje recepte?
Inspiraciju za recepte pronalazim svugdje – u kuharicama i specijaliziranim časopisima, na
Pinterestu, pratim domaće i strane blogove. Posljednjih godinu dana sam, zbog zdravstvenih razloga, na bezglutenskoj prehrani pa se i moj odnos prema receptima promijenio. Trenutno sam još uvijek u fazi kada pretvaram omiljene glutenske recepte u bezglutensku verziju. U ovih godinu dana sam se u potpunosti pomirila s nastalom situacijom, prilagodila svoju prehranu i vjerujem kako ću se uskoro kreativnije upustiti u bezglutensku prehranu.
Ukoliko imaš kakvu kuharsku anegdotu, molim te podijeli ju s nama!
Prva anegdota seže još u srednjoškolske dana, kada sam radila svoj prvi biskvit, ujedno i najdraži kolač tadašnjeg dečka – lambadu. On je poskrivećki recept prepisao iz mamine tekice i donio mi na papiru ispisane sastojke, bez ikakvog postupka izrade. Sjećam se kako sam sve sastojke za biskvit ubacila u zdjelu odjednom, izmiksala i ispekla. Kasnije sam savladala vještinu izrade biskvita, a dobiveni recept sam doradila i objavila na blogu.
Druga anegdota je zapravo moje prvo slastičarsko razočaranje. Na Pinterestu sam pronašla prekrasnu fotku thumbprint keksića, taman u blagdansko vrijeme. Napravila sam tijesto, oblikovala keksiće, stavila ih peći, namjestila alarm i krenula pisati post na blogu, dok je ideja za fotkanje već bila razrađena, scena namještena i još su samo nedostajali ispečeni keksi. Kad je alarm zazvonio, a ja otišla do pećnice, nisam znala bi li se smijala ili plakala. Tijesto se u potpunosti razlilo, umjesto divnih keksića iz pećnice su izašli spojeni ravni krugovi s mrljom pekmeza u sredini. Svejedno, fotkala sam ih i objavila na Facebook stranici pa smo se svi dobro nasmijali. Mada moram priznati da se još uvijek nisam odvažila ponovno ih napraviti.
